Neko se od bolesti razboli, nego ozdravi
Prošlo je puno vremena od mog posljednjeg posta. U jednom trenutku prije nekoliko mjeseci sam odlučila da više i ne pišem, jer sam možda dosadna ljudima, možda je vrijeme da se moja priča zaboravi i da ljudi prestanu govoriti drugima kad me vide “ona je bolesna”. Na poslu, na ulici, u kafani. Imam ja i drugih epiteta, sem što sam bolesna. I dalje sam jako sposobna, muški, kako moja prijateljica Irma kaže: “Aj Marina i ti, molim te, budi žensko bar jednom u životu”. Onda sam shvatila da to ne ide tako. Ljudi mi često govore da mi svaka čast što javno pričam o tome. Na ovom našem Balkanu sve je tabu tema. Tabu tema je reći da imaš rak. “Nemoj nikome govoriti”, to su mi bili neki od savjeta na početku. Kad sam odmah po završetku radioterapija otišla da posjetim London, moju do tad najveću želju, pitali su me kako, jer sam bolesna. Kad sam dva dana nakon završetka istih tih terapija otišla u kafanu, pitali su me opet kako i rekli da nema smisla, jer sam bolesna. Kad sam pola sa
