Rak je najprije psihička bolest

Bolnica Koševo. 3. mart 2017. godine, 8 sati ujutro. Na viziti mi govore da danas idem na magnet. 

Odlično, nakon 9 dana ležanja, s do tad 2 urađena pregleda, svakodnevnog primanja nekoliko "voltaren" injekcija, užasnih bolova u glavi i riječi kako mi nije ništa, da me glava boli, jer sam inženjer, kakva dijagnoza. 

Ne prihvatajte stres kao glavni razlog svake vaše fizičke promjene i slušajte svoju intuiciju. Ja sam znala kako glava boli od stresa, ovo nije bio taj slučaj.

Nakon magneta, dolazi mi doktorica i govori kako magnet nije dobar i da mi odmah pišu nalaz. Pa naravno da znam da nije dobar, čim imam ovolike bolove, ne znajući da je dijagnoza mnogo gora nego što sam mislila. 

12:49. Doktorica me zove u svoju kancelariju i pita da li može biti iskrena sa mnom. Mislim naravno, ja sam jaka osoba koja može podnijeti bilo šta.

“Marina, žao mi je što moram da ti kažem, magnet nije dobar. Nismo sigurni, ali to može biti ili neko tkivo ili tumor ili multipla skleroza. Nažalost, petak je, ne možemo danas više ništa uraditi, moramo sačekati ponedjeljak.”

Tajac. Muk. Crnilo. Suze. Ne postoji osoba koja je dovoljno jaka da to podnese na pravi način. Ne pomaže ni kutija apaurina. Zar apaurin može ublažiti bol koji osjećaš?

Tog trenutka nisam više ja ni bila bitna. Kako reći mami i tati? Kako reći bratu da mu je sestra bolesna, osoba koja mu je najbitnija u životu ? Sve se može podnijeti, ali njegova bol ne može.

Dobro, jebeš ga. Život nije ravna linija. Sutra je vikend, moram izaći iz bolnice kod svojih na ručak, moram otići u salon i nokte uraditi, moram se isfenirati, tumor nije razlog da i dalje ne budem "u fullu", moraš uvijek biti spreman na sudbinu, kako sam ja govorila. A ovo je bila moja. 

Zamolila sam na klinici da idućih 7 dana ništa ne govore mojima ili bilo kome ko bude zvao, želim uraditi dodatne pretrage, odbaciti neke sumnje, pa tek onda saopćiti. 9. marta 2017. godine otpuštena sam s dijagnozom tumora glioma uz savjet da tražim sekundarno mišljenje. Odlučili smo se za Tursku. Bilo je to idućih 17 dana agonije.

Ono što sam ja već tada znala jeste da je rak najprije psihička bolest. Mnogo toga mi je, pa je sve stalo u jedno ništa. Šta sam to pogriješila? Dobro, s 25 godina mog života mogla sam i te kakve greške napraviti. Kakvu i čiju kaznu plaćam? Možda svoju ? Nema veze, ako se nešto desi, a desi se, raduješ se životu bez obzira kakvi dani bili. Sve je lijepo, ako ti je samom lijepo. I sad da me neko pita bi li ponovo. Sve bih ponovo. Zbog svega onog prije sam ja ovo danas. Rasterećena, sama pišem svoju životnu priču, nijedan problem nije više dovoljno velik i ne zaslužuje pažnju dužu od nekoliko sati. Jer kako kaže Knjiga za divlju ženu, “mala srca pjevaju tuđu pjesmu, velika svoju."