Moj "prijatelj" tumor se smanjio 80%

Nisam dugo ništa napisala, jer je teško biti motivacija onda kad se sam tako ne osjećaš. Bližila mi se glavna kontrola i teško je riječima objasniti kako sam osjećala, pa mi nije bilo ni do čega. Najlakše ću reći jebeno, izvinite ako nekima zapara uši, jebi ga, meni uši zaparaju teže stvari.

Preskačem slijed događaja od svog zadnjeg posta i pišem o svojoj posljednoj kontroli s koje sam se vratila danas.

Dugo se liječim, ali ipak sam svjesna da moj “prijatelj” neće još uvijek nestati, valjda mu fino u mojoj glavi. Znam, i meni bi bilo, sigurno mu nikad nije dosadno. Ali nadam se prestanku hemoterapija.

Otišla sam u Stambol s bratom, da iskoristimo vrijeme i napravimo poneku dobru fotografiju. Prije nešto više od godinu, za taj grad me je vezivalo samo ružno. Sad svaki put kad odem shvatim koliko ga poželim. U nesreći se valjda razviju posebne emocije. Ne zaslužuješ živjeti u sreći, ako ne znaš prihvatiti bol.

Za 10. maj imala sam zakazan magnet, spektroskopiju i perfuziju. Ukočila sam se u onom balonu za snimanje, ali haj, nema veze. Treba iščekati rezultate do sutra. Sutradan brat i ja odlazimo kod doktora na razgovor i govori mi da ima samo rezultate magneta, da ova dva nalaza još nisu gotova i da bez njih ne može donijeti nikakvu odluku. Trebam doći sutra, ali da je stanje stabilno. Ok, šta god to značilo, a iskreno ne znači mi ništa. Ne prihvatam nikakvo stagniranje. Super. To znači još jedan dan agonije i iščekivanja. Kontam, sreća pa smo odlučili ostati duže, da po ko zna koji putem obiđemo Istanbul, jer se inače uvijek vraćam isti dan nakon razgovora s doktorom. 

Pita me brat jesam li nervozna. Više nisam. Nemam nikakav osjećaj, šta bude biće, ja dajem sve od sebe.

Za sad ćemo popiti kafu na terasi hotela Seven Hills. Viđala sam slike, ima savršen pogled. To je sve što ja sad mogu uraditi.

Sutradan govori doktor da se tumor smanjio 80%, a da su spektroskopija i perfuzija (valjda pokazuju krvarenje) pokazale još bolje rezultate od magneta, ali da ja to ne mogu vidjeti. 

Sad trebam donijeti odluku. Da li prekinuti hemoterapije ili nastaviti. Trebam donijeti odluku, faktički, u roku od 5 minuta. Valjda se najveće životne odluke tako i donose.

Suze same teku niz lice. Ne znam ni ja što, od sreće zbog rezultata, od nervoze koja se nakupljala, od iščekivanja ili od ljutnje na sve i svašta.

Kaže doktor da je na mom mjestu prekinuo bi terapiju i došao opet za 3 mjeseca da vidimo kako mi se organizam ponaša bez djelovanja hemo, jer terapije imaju produženo dejstvo i tumor bi se i dalje trebao smanjivati.

Brat i ja donosimo odluku da prekinem terapije i doktor kaže da je to prvi put kod njega da je neko donio ispravnu odluku. Ljudi se odlučuju za drugačije, jer žele biti sigurni. Ali terapije imaju i negativna dejstva, za 5 - 10 godina može doći do posljedica. Naravno, želim i ja biti sigurna, ali sam sigurna i u sebe.

80% je odličan rezultat, posebno ako uzmemo u obzir da mi je u martu prošle godine život bio upitan. Ovih 20% je sad na meni, ishrana, imunitet, alternativa. Naravno da mogu i to, nakon svega dobiješ posebnu vjeru u sebe.

Ali najbitnije od svega svima nama je da živimo život. I nikad se nikom ne objašnjavamo, osim sebi. Da živimo po svim citatima koje pišemo. DA UČITE NA MENI, NE NA SEBI. Da idete na preglede. Moglo je sve ovo i drugačije, stvarno jeste. Ali sad bih se vjerovatno sekirala oko toga kad je došao kući i što mi se nije javio. Sad ne bih znala jedno, citiram:

"Kad postaneš dio statistike o procentu preživljenja shvatit ćeš da je svaki momenat koji si dao za sekiraciju bio potpuno za kurac. I nije kraj kad dođe kraj, kraj je kad se kraju pustite da vas odvede."