Super izgledam za "smrtno bolesnu djevojku"

Prije godinu dana saznala sam da imam nešto na mozgu. Za to "nešto" 7 dana kasnije ispostavit će se da je tumor s dijagnozom kojoj je prosjek života godina i četiri mjeseca, kako su mi tad rekli.

Kad imaš tadašnjih 25 godina i mladost u rukama, osjetiš krik u sebi. Ja sam slušala svoje tijelo, i ćutanje zna da priča ako znaš da slušaš.

Najdužih sedam dana, koji mi se, kako posmatram stvari nisu ni desili, sedam praznih dana, ne zato što nisam znala, već zato što sam znala. Tada sam shvatila šta znači kad kažu da se život mijenja u sekundi.

Onda kada misliš da imaš sve, mladost, godine, završen fakultet, dobro plaćen posao, svoj stan, onda kada misliš da si obezbjedio skoro sve, shvatiš da nemaš ništa.

Život ti se pretvori u omču, u sivilo i svi oni snovi koje si nekad sanjao, rasprše se, nestanu, ostane želja, i to samo jedna.

Danas, nakon 379 dana, ja sam Marina, djevojka od 26 godina, sretnija nego ikada i jača nego ikada.

Dugo sam razmišljala o nazivu bloga. Željela sam da bude nešto drugačije, a opet nešto što sam ja. U vremenu kada su mi svi pisali da se držim i da vjeruju u mene, da moj osmijeh pobjeđuje sve, primila sam jednu poruku u kojoj piše da mi je promaha glavu uhvatila, da sam ja crna mamba za promahu, te da mi ovih nekoliko kila manje super stoji i da sam sad bukvalno "boli glava mala". A realno i super izgledam za"smrtno bolesnu djevojku". Ja sam, nakon proteklih 379 dana, divlja žena, koja u potpunosti pripada sebi i liječi te zle ćelije. Ponovo rađajući se, odmarajući se, od svega onog što me gušilo, svega onog što me sputavalo, postajući ono što sam stvarno ja, uvijek smijući se, nikad ne obazirući se šta drugi kažu, već šta u sebi osjećam, jer ja sam sebi najbolji lijek i kupljena karta u novi svijet.

Vidite, nema života u kalupima, onog trenutka kad sam prestala tražiti odgovor, pojavio se, odgovor na sva moja pitanja i sve do tada je konačno dobilo smisao.