Iz moje bolesti nisam učila samo ja, učili smo svi

Ako ste čitali moj prvi post, onda znate da sam u njemu napisala da sam u tom jednom trenutku u životu shvatila da nemam ništa.

Međutim, imala sam sve i ništa više od toga mi nije trebalo. Imala sam i imam najbolje ljude oko sebe. Brata, roditelje, rodbinu, prijatelje i kolege. Najbolje prijatelje na svijetu.

Nemate pojma kakav je osjećaj kad vidite koliko značite tim ljudima i onda shvatite da ste valjda nekad ostavili kod njih dobar utisak, valjda sam nekad bila čovjek, luda, vrckasta, do srži spontana i iskrena, sa svim svojim manama, ali uvijek i pred svima Marina kakvom me svi znaju. S jednim licem i jednim osmijehom, uvijek istim.

Svi ti ljudi su najveći razlog što sam ja danas ovdje gdje jesam, na korak od izlječenja i ne postoji dovoljno riječi hvala niti načina da se ikad zahvalim. Stvarno, hvala vam za sve što je bilo, jednom ću vam se zahvaliti za sve što dolazi. 

I kad znate sve to, tad znate da imate sve. I svi oni koji su se nekad udaljili, postali su bliski, jer u najtežim trenucima ispliva sve ono što prisustvo zaboravi. 

Čekala sam odgovor iz Turske. Potajno sam se nadala da će mi reći da mi nije ništa, da su naši doktori potpuno pogriješili. Sve to nisam radila ja, moji prijatelji su predali papire za Tursku, “ganjali” doktore i brinuli se o svim ostalim stvarima koje su tad bile potrebne. 

Bila je srijeda, oni su prvi znali da bi bilo najbolje da odmah u nedjelju krenem za Acibadem, jer je stigao odgovor, trebam se pojaviti što prije. 

I sad kad mi pričaju o tome, kako je trebalo odlučiti ko će mi reći, na koji način, da li saopćiti prvo meni ili roditeljima, shvatam da moja bolest nije pogodila samo mene, nego je pogodila sve ljude oko mene i iz svega ovoga nisam učila samo ja, učili smo svi. 

U Turskoj sam za 2 dana uradila sve potrebne analize i 28. marta 2017., na mamin rođendan, dijagnosticiran mi je tumor astrocitom, bez mogućnosti operacije, budući da se tu nalaze svi centri, ne smije se dotaći. Kakva igra sudbine, na mamin rođendan. Mama plače, a ja ne shvatam zašto, pa dijagnoza je mnogo bolja nego u Sarajevu, naši doktori su pogriješili. Samo je drugi stepen. Valjda tog momenta nisam znala šta me sve čeka i šta to sve nosi sa sobom. Trebam ostati u Turskoj 40 dana, slijedi mi 28 radio zračenja i 38 inicijalnih doza hemoterapije. (Na fotografiji je moja maska za radio zračenja, kako Hana kaže na njoj izgledam k'o neka princeza iz budućnosti - u toj rečenici sad vidim dublji smisao.)

Mama i ja nalazimo stan u Istanbulu i svoj život na tih 40 dana prebacujemo tu u Kadikoy, daleko od svih, daleko od kuće. I tako je počeo proces liječenja koji traje i danas.

Kad sam počela pisati blog, mnogi su mi rekli kako su plakali. To mi nije bila namjera. Ja imam samo jedan cilj, pokazati svima da i kad je nešto crno, uzmi bojice, ofarbaj, nacrtaj sunce, sve će proći. Znam, treba i snage i volje, treba izdržati, ali život uvijek daje šansu.

Plakala sam i ja prije godinu. Plakala sam svaki dan dok sam povraćala, plakala sam i onda kad sam izgubila 8 kg, plakala sam kad nisam 2 mjeseca mogla na noge, plakala sam dok me je mama vodila u wc, plakala sam dok sam primala infuzije, plakala sam dok me je tata nosio uz stepenice, plakala sam dok sam Toniju i Hani na klupi uz Miljacku govorila kako ne mogu više, kako ne vrijedi i da ću odustati, plakala sam i onda kad sam s Klikinog rođendana morala izaći u pola 11, jer više nisam mogla da stojim, plakala sam, jer je ljeto i jer su svi vani, a ja ležim zatvorena između četiri zida, plakala sam svaki put kad bih vidjela mamu i tatu sa suzama u očima dok me tjeraju da hodam i vučem nogu za nogom.

Jesam, plakala sam, ali evo sada se smijem. I nikad niste bliže životu nego dok se smijete. I zaista, ne znate da možete sve dok ne morate. Znam, svi mi govorite kako sam hrabra, ali nekad je hrabrost jedini izbor. I koliko god bilo sjebano i koliko god bilo ili ne do tebe, broj samo one korake dok si se smijao, sjeti se na šta si mislio 5 minuta prije nego što ti se to desilo, dok si se radovao i nešto čekao. Potpuno svjestan onoga što se događa i potpuno nemoćan da to promijeniš.