Neko se od bolesti razboli, nego ozdravi

Prošlo je puno vremena od mog posljednjeg posta. U jednom trenutku prije nekoliko mjeseci sam odlučila da više i ne pišem, jer sam možda dosadna ljudima, možda je vrijeme da se moja priča zaboravi i da ljudi prestanu govoriti drugima kad me vide “ona je bolesna”.

Na poslu, na ulici, u kafani. Imam ja i drugih epiteta, sem što sam bolesna. I dalje sam jako sposobna, muški, kako moja prijateljica Irma kaže: “Aj Marina i ti, molim te, budi žensko bar jednom u životu”. 

Onda sam shvatila da to ne ide tako. Ljudi mi često govore da mi svaka čast što javno pričam o tome. Na ovom našem Balkanu sve je tabu tema. Tabu tema je reći da imaš rak. “Nemoj nikome govoriti”, to su mi bili neki od savjeta na početku. Kad sam odmah po završetku radioterapija otišla da posjetim London, moju do tad najveću želju, pitali su me kako, jer sam bolesna.

Kad sam dva dana nakon završetka istih tih terapija otišla u kafanu, pitali su me opet kako i rekli da nema smisla, jer sam bolesna. Kad sam pola sata nakon popijene hemoterapije išla vani, ili na posao (da ne bude da ništa ne radim), nadajući se da se negdje usput neću srušiti, opet su me pitali kako.

E pa šta da kažem, i bolesna imam život. Opet ću citirati jednu moju FB prijateljicu Emmu: “I gore ima sto do muzike i taj će biti moj.”

Neko se od bolesti razboli, nego ozdravi. 

Slušaj sebe i svoju intuiciju. Ona će ti najbolje reći. Kad su mi prije godinu i sedam mjeseci govorili da sam dobro i da mi nije ništa, bila sam uporna i tražila odgovor, jer sam znala da nisam dobro. Znala sam sebe pogledati u ogledalo i reći: “Joj Marina, kad bi ti otvorili glavu, sigurno bi nešto našli.” Tako je i bilo. Našli su.

Danas je drugačija priča.

Nakon toliko ciklusa nadala sam se na posljednoj kontroli u Istanbulu od prije 20ak dana da će mi doktor reći da je proces liječenja završen. Primila sam maximalan broj ciklusa hemoterapije, 12. Prihvatanje dodatnih ciklusa je s rizikom.

Tumor se smanjuje i dalje i bez terapija, stanje je stabilno. Ostalo je još 10-15%. 

Ali mi doktor govori da mi treba još hemoterapija. Naravno šok za mene, ali haj, kontam, možda još 2-3 ciklusa. Jok. Još 12 ciklusa, još godina dana s istom dozom. Mislila sam da je skrivena kamera. Dakle, toliku masu smo uništili s 12 ciklusa i za to malo mi treba još 12 ciklusa? I šta, trebam sad proći opet kroz isto sve ?

Kaže doktor, pa to su super vijesti. “Aha, jesu, znate li Vi šta znači primati hemoterapiju?” Nisam mu to rekla, rekla sam da želim razmisliti, ne želim donijeti odluku sama. Iako je odluka već davno bila donešena.

To je prva kontrola na koju sam otišla bez apaurina, jer sam znala da sam dobro. Ne treba meni doktor reći kako sam, ja to najbolje znam.

Dogovorili smo se da radim snimak svaka tri mjeseca. I sve dok se bude smanjivalo i dalje samo, neću prihvatiti hemoterapiju. Za to vrijeme želim da čujem mišljenje i ostalih klinika.

Nisam ništa dobila ako sad izliječim tumor, a za pet godina obolim od nečeg drugog, jer previše hemoterapije to radi.

Treba znati kada povući crtu i kada stati. Da sam to prije nekoliko godina znala uraditi, možda se sada ne bih liječila. Shvatila sam da nije bitno da zadivim druge, već da zadivim sebe, jer da mi je ovo prvo ikad išlo od ruke, vjerovatno bih radila u cirkusu. 

Danas sebi želim najprije puno zdravlja, da ne poželim ikad biti ono što nisam i da sama biram da li ću stariti. Znam ja da banka uzima kamate na ostvarene snove, ali ne želim ih otplaćivati ratu za ratom. I opet Ingrid progovara iz mene, “treba imati muda i sa dvadeset i sedam i dalje vjerovati u čuda”.